The language in which I was born, the language in which I spoke my first words, expressed my first thoughts, doubts, fears and desires, the language in which I dream and talk to my real and imagined characters and phenomena, helped me in interpreting the idea of creation and creativity. I began the interpretation with the relationship between the word “real” (stvarno) and the negation of the real, which passes into the opposite meaning - “unreal” (nestvarno). The word creativity is made up of the word “stvara” (creates, brings) and a suffix. Thus, we have combinations such as Stvara(n) - Stvara(ti) - Stvara(laštvo) in Bosnian language.
Real is everything that is accessible to physical receptors, everything that is created, observable and tactilely tangible. (Un)real is everything that is the opposite, an idea or thought, unreal is everything that is outside the wall of physical appearance. Creativity could thus be characterised as a process by which the unreal (thought, idea, feeling) is translated and brought, realised and born in the form of reality, real, observable and tangible to the senses. The one who deals with this process of translating the unreal into the real becomes a creator - he creates real things by bringing them from the antechamber of imagination into reality.
Creativity has always been the basic activity of all human communities. Going back through history (however hazy and, I dare say, untrue it may be) from the earliest days, wherever they started, in heaven, hell, cave, water or desert, he, the man, needed imagination with which to connect the two invisible dots of a rebus or problem, he had to think, imagine, then make and try to use and test his work, his invention. Described by official history, that man would have to design, make, and then hunt, frighten another individual or animal, warm himself, cover, protect, fence or shelter. For us "people from the future" it all sounds primitive, backward and naive, but it could be the pinnacle of creativity, while the life of these people could be more real and more realistic than all our prefabricated lives combined. Why? Because creativity was used exclusively for life and daily life needs, life was thus the only form or medium of creativity, completely unlimited by time, laws, norms and forms.
The turning point in survival, when objects and things ceased to have exclusively useful value and became stylised and beautiful, the moment when objects began to be decorated and additionally stylised, is also unclear to official history, which interprets such phenomena linearly, through historical periods through which human communities passed. Problems arise when examples appear that jump out of the agreed canon. One of these examples can be Vinča culture. People from the distant past are reduced to the level of mere survival. However, the Vinča culture completely refutes this theory. This community of people that existed in the late Neolithic period went beyond the purely utilitarian value of the objects they used. In a period that official history describes as complete zero in every respect, there was a civilization that had writing, that knew several ways of extracting copper from the earth, a civilization that used copper, urban dwellings with central heating, spoons, forks, hooks, hairpins and other body ornaments made of copper, plates, jugs, cloth. Necropolises in Bosnia and Herzegovina and Dalmatia, so-called pre-civilisation cities like Daorson, folk costumes, carpets and embroideries, patterns as a motif that in all its hidden symbolism was passed down from generation to generation and a complete, perfect play of creators with each created object. These are the moments when the first true designs were created, while the creators - designers as we call them today - were part of a large network of creativity whose sole aim was to maintain the visual, as well as the ethical and aesthetic harmony of the entire society. (Isn't creativity, in whatever form it comes, supposed to be today?)
All the listed things far exceed the useful values for which they were created. On the contrary, I dare to say it, they expressed the sacred rules of the cosmos and harmony. These items were created to make everyday life easier, but also to remind and draw attention to the fact that life is much more than survival. We should not forget the intangible creativity in music, folk proverbs, fairy tales and fables, traditions originating from collective experience and aimed at teaching about morality, ethics, justice and (sacred, natural) law and balance.
Creativity as a pattern of human engagement throughout its entire existence in spiritual and material form represents the most important detail and the only (normal) constant of human life throughout its history. This and that type of creativity was devoid of monetisation, it was there to aesthetically magnify and exalt already existing, functional objects. This type of creativity did not think about the outcome, success or market value of the creation. It simply existed, just as nature, a flower, a river, the sun or a luxurious tree existed. Since it had no framework around it, it was not expected to achieve market success, dominance in the market or respect for predetermined norms and rules. Creativity was open to creative outcomes and ideas and in this way, completely liberated and close to the patterns of the aforementioned natural harmony.
Modern times, as we call everything from the industrial revolution to ours, technological (technocratic?), exclude individualism, harmony and holy error in creativity. This aims to limit and mold human activity and creativity, to make it binary and, contrary to free creativity, to monetize it. Thus, in mass production, an individual is required to improve only in one area. The mass production of the modern era seeks a foothold in new myths and thus begins to fabricate a whole system of new values, from needs, behavior, education, to a new social organization that emphasizes the collective, collective thinking, collective goals and interests. In this collective pen, man is slowly, collectively, deprived of all his natural rights. Healthy air, food, a healthy environment, water, healthy relationships with others, regardless of whether they are people, nature or animals. The social pen has become toxic over time, representing a legal and lawful deprivation of freedom. Like the Marxist idea that an individual (and thus the collective as a whole) should work eight hours, sleep eight and live the remaining eight. (We can look at this detail with sadness, I admit, because these values have changed greatly today: we work much more while sleeping or living less, so I ask the logical question, was all this the goal?). Legal and legitimate, lifelong deprivation of freedom.
More expensive living conditions and costs, uncertainty, absurd wars and mass murders, twisted world leaders, prevent the creative, spiritual development of society and individuals in it. The civil technology we use today expands the idea of a collective pen because we use it during our entire waking state, during those Marxist eight working or non-working hours, technology today "works for us" even when we sleep. Advertised as a technology of progress and innovation, before our eyes it becomes a technology of occupation because it is everywhere, in our pockets, on our hands, in houses, in cars. The emergence of artificial intelligence has openly characterized the plan of the "latest" technological achievement. We are not wanted to think, reflect, research, we are trained and taught that someone else will do it for us. We are discouraged from creating and achieving through mistakes and imperfections. We are discouraged from pushing our personal (and collective) boundaries any further. Modern man in today's modern collective pen is taught that he should not create, achieve or personally progress.
Man today is not only advised to stop being a man, a creator, a saint and a part of the sacred creative nature that still surrounds him, he is trained, taught and prepared to become technologically redundant, but not in the company he works for or in the profession he is engaged in. Man is becoming technologically redundant on planet earth. Creativity, together with the aspiration for freedom and freedom of expression, represents one of the last bastions of defense.
Jezik u kojem sam se rodio, jezik kojim sam progovorio prve riječi, izrazio prve misli, nedoumice, strahove i želje, jezik u kojem sanjam i razgovaram sa mojim stvarnim i zamišljenim likovima i pojavama, pomogao mi je u tumačenju ideje o stvaranju i stvaralaštvu. Tumačenje sam započeo odnosom riječi “stvarno” i negacijom stvarnog koje prelazi u suprotno znašenje - “nestvarno”. Riječ stvaralaštvo sačinjeno je od riječi “stvara” (kreira, donosi) i nastavka. Tako imamo kombinacije poput Stvara(n) - Stvara(ti) - Stvara(laštvo).
Stvarno je sve ono što je fizičkim receptorima dostupno, sve ono što je stvoreno, sagledivo i taktilno opipljivo. (Ne)stvarno je sve ono suprotno, ideja ili misao, nestvarno je sve ono što se nalazi izvan zida fizičke pojavnosti. Stvaralaštvo bi se tako moglo okarakterisati kao proces kojim se nestvarno (misao, ideja, osjećaj) prevodi i dovodi, ostvaruje i rađa u formi stvarnosti, stvarnog, sagledivog i čulima opipljivog. Onaj koji se bavi tim procesom prevođenja nestvarnog u stvarno, taj postaje stvaralac - on stvara stvarne stvari dovodeći ih iz predsoblja zamisli u realno.
Stvaralaštvo je oduvijek bila osnovna djelatnost svih zajednica ljudi. Sa korakom u nazad kroz istoriju (koliko god ona maglovita i, dozvoljavam to sebi da kažem, neistinita bila) od najranijih dana, odakle god da su počeli, u raju, paklu, pećini, vodi ili pustinji, on, čovjek, trebao je imaginaciju pomoću koje bi spojio dvije nevidljive tačke rebusa ili problema, morao je misliti, zamisliti, potom napraviti i pokušati upotrijebiti i testirati svoj rad, pronalazak. Zvaničnom istorijom opisan, taj čovjek morao bi osmisliti, napraviti, a potom i uloviti, zaplašiti drugu jedinku ili zvijer, utopliti se, pokriti, zaštititi, ograditi se ili skloniti. Za nas “ljude iz budućnosti” sve to zvuči primitivno, nazadno i naivno, ali to bi mogao da bude vrhunac stvaralaštva, dok bi život tih ljudi mogao da bude stvarniji i realniji od svih naših prefabrikovanih života zajedno. Zašto? Zato što je stvaralaštvo korišćeno isključivo za život i svakodnevne životne potrebe, život je tako bio jedina forma ili medij stvaralaštva, potpuno neograničen vremenom, zakonima, normama i formama.
Prelomni momenat preživljavanju, kada su predmeti i stvari prestale da imaju isključivo upotrebnu, korisnu vrijednost i kada su postale stilizovane i lijepe, momenat kada su se objekti i predmeti počeli ukrašavati i dodatno stilizirati, nejasan je i zvaničnoj istoriji koja ovakve pojave tumači linearno, kroz istorijska razdoblja kroz koja su ljudske zajednice prolazile. Problemi nastaju kada se pojave primjeri koji iskaču iz dogovorenog kanona. Jedan od tih primjera može da bude vinčanska kultura. Ljudi iz daleke prošlosti svode se na nivo pukog preživljavanja. Međutim, Vinčanska kultura u potpunosti opovrgava ovu teoriju. Ova zajednica ljudi koja je postojala u periodu kasnog Neolita prevazišla je isključivo upotrebnu vrijednost objekata kojima se služila. U periodu koji zvanična istorija opisuje kao potpunu nulu u svakom pogledu, postojala je civilizacija koja je imalo pismo, koja je poznavala nekoliko načina estrakcije bakra iz zemlje, civilizacija koja je koristila bakar, urbane nastambe sa centralnim grijanjem, kašike, viljuške, udice, ukosnice i druge ukrase za tijelo izrađene od bakra, tanjire, vrčeve, tkanine. Nekropole po Bosni i Hercegovini i Dalmaciji, takozvani predcivilizacijski gradovi poput Daorsona, narodna nošnja, tepisi i vezovi, šare kao motiv koji se u svoj svojoj skrivenoj simbolici prenosio sa koljena na koljeno i potpuna, savršena igra stvaralaca sa svakim stvorenim predmetom. Ovo su trenuci kada su stvoreni prvi istinski dizajni, dok su stvaraoci - dizajneri kako ih danas zovemo - bili dio velike mreže stvaralaštva koje je za cilj imalo isključivo održavanje vizuelne, pa tako i etičke i estetičke harmonije cijelog društva. (Zar stvaralaštvo, u kojem god obliku dolazilo, ne bi upravo to trebalo da bude i danas?)
Sve pobrojane stvari daleko su prevazilaze upotrebne vrijednosti za koje bi bile stvorene. One su, naprotiv, usuđujem se da to kažem, izražavale sveta pravila kosmosa i harmonije. Ti predmeti bili su stvoreni da olakšaju svakodnevni život, ali i da podsjete i skrenu pažnju na to da je život mnogo više od preživljavanja. Ne treba zaboraviti ni nematerijalno stvaralaštvo u muzici, narodnim poslovicama, bajkama i basnama, predanjima poteklim iz kolektivnog iskustva i usmjerenim ka poučavanju o moralu, etici, pravdi i (svetom, prirodnom) pravu i ravnoteži.
Stvaralaštvo kao obrazac ljudskog angažmana kroz cijelo svoje postojanje u duhovnom i materijalnom vidu predstavlja najbitniji detalj i jedinu (normalnu) konstantu ljudskog života tokom cijele njegove istorije. Ta i takva vrsta stvaralaštva bila je lišena monetizacije, ona je bila tu da estetski uveliča i uzvisi već postojeće, funkcionalne predmete. Takva vrsta stvaralaštva nije razmišljala o ishodu, uspjehu ili tržišnoj vrijednosti stvorenog. Ona je jednostavno postojala, kao što je postojala i priroda, cvijet, rijeka, sunce ili raskošno drvo. Kako nije imala okvire oko sebe, od nje se nije očekivao tržišni uspjeh, dominacija na tržištu ili poštovanje predodređenih normi i pravila. Stvaralaštvo je bilo otvoreno ka kreativnim ishodima i idejama i na taj način, potpuno oslobođeno i blisko obrascima već pomenute prirodne harmonije.
Moderna vremena, kako nazivamo sve od industrijske revolucije naovamo, do naše, tehnološke (tehnokratske?), isključuju individualizam, harmoniju i svetu grešku u stvaralaštvu. To za cilj ima da se djelovanje i stvaralaštvo čovjeka ograniči i ukalupi, da se učini binarnim i, suprotno slobodnom stvaralaštvu, monetizuje. Tako se u masovnoj proizvodnji od pojedinca traži usavršavanje isključivo u jednoj oblasti. Masovna proizvodnja modernog doba traži uporište u novim mitovima i tako počinje da fabrikuje čitav sistem novih vrijednosti, od potreba, ponašanja, vaspitanja, sve do nove društvene organizacije koja ističe kolektiv, kolektivno razmišljanje, kolektivne ciljeve i interese. U tom kolektivnom toru čovjeku se polako, kolektivno, oduzimaju sva njegova prirodna prava. Zdrav vazduh, hrana, zdravo okruženje, voda, zdravi odnosi sa drugima, neovisno o tome da li su to ljudi, priroda ili životinje. Društveni tor vremenom je postao toksičan, predstavljao je legalno i zakonsko oduzimanje slobode. Poput marksističke ideje kako pojedinac (pa tako i kolektiv u cjelini) treba osam sati raditi, osam spavati i preostalih osam živjeti. (Ovaj detalj možemo pogledati i sa sjetom, priznajem, jer su se ove vrijednosti danas uveliko promijenile: mnogo više se radi dok se sve manje spava ili živi, pa tako postavljam i logično pitanje da li je sve to i bio cilj?). Legalno i legitimno, doživotno oduzimanje slobode.
Skuplji uslovi i troškovi života, neizvjesnost, apsurdni ratovi i masovna ubistva, uvrnuti svjetski lideri, onemogućavaju upravo kreativan, duhovan razvoj društva i pojedinaca u njemu. Civilna tehnologija koju koristimo danas proširuje ideju kolektivnog tora jer je koristimo tokom cjelokupnog svog budnog stanja, u toku onih marksističkih osam radnih ili neradnih, tehnologija danas “radi za nas“ i kada spavamo. Reklamirana kao tehnologija napretka i inovacije pred našim očima postaje tehnologija okupacije jer je svuda, u našim džepovima, na rukama, u kućama, automobilima. Pojavom umjetne inteligencije otvoreno je okarakterisan plan “najnovijeg” tehnološkog dostignuća. Ne želi se da mislimo, razmišljamo, istražujemo, bivamo trenirani i učeni da to radi neko za nas. Obeshrabruje nas se da stvaramo i kroz greške i nesavršenosti dolazimo do dostignuća i tako pomijeramo lične (i kolektivne) granice. Moderni čovjek u današnjem modernom kolektivnom toru danas se uči kako ne treba da stvara, ostvaruje ili lično napreduje.
Čovjeku danas ne samo da se savjetuje da prestane da bude čovjek, stvaralac, svet i dijelom svete stvaralačke prirode koja ga još uvijek okružuje, on se trenira, uči i priprema na to da postaje tehnološki višak ali ne u preduzeću u kojem radi ili u profesiji kojom se bavi. Čovjek postaje tehnološki višak na planeti zemlji. Stvaralaštvo, zajedno sa težnjom ka slobodi i slobodom izražavanja predstavlja jedan od posljednjih bedema odbrane.